Isti, a opet potpuno drugačiji Starz Skrable.

- Dobar tek.- rekla je Penny i beštek je zacveckao.

Vani se spustila noć, a nestalo je struje pa smo večerali pod svjetlošću svijeće. Pogledao sam odrezak u tanjuru i teško progutao. Još jedna u nizu gluma koju sam morao izvesti o ovakvim situacijama. Ne znam kad sam zadnji put imao tek. Kad se samo sjetim kako sam prije volio jesti. Uvijek sam bio veliki gladuš koji bi trpao u sebe sve što bi dohvatio, a sad... čak ni servirano ne mogu pojesti. I to se vidjelo na meni. Gubio sam kilu za kilom. Vjerujem da sam svima izgledao bolesno i upalo, pogotovo u Damianovoj odjeći koji je i dalje građe kao i prije. I ja sam jednom bio iste takve građe. Žalosno. Zatvorio sam na tren oči i zatim krenuo jesti, ignorirajući stisnuti želudac. Penny, koja je sjedila preko puta mene za okruglim stolom je zadnjih dana stalno bila zamišljena. Mnoge brige su je morile i koliko god se trudila... nije to mogla sakriti.

Svi su promrmljali nešto u želji za dobrim tekom, a nekoliko minuta poslije je Penny uzdahnula i prestala jesti.

Vidio sam krajičkom oka da ju je Damian zabrinuto pogledao, a ja sam se, kao i Max i Chad, pravio da nisam ništa primijetio.

- Dečki, razmišljala sam zadnjih dana o svemu što se dogodilo u zadnje vrijeme i donijela sam odluku za cijelu obitelj.- rekla je.- Stvarno mislim da je tako najbolje i ne vjerujem da ćete se složiti sa mnom, ali možda shvatite jednom kada ćete i sami odgovarati za svoju djecu.

- Što je bilo?- upitao je Chad.- Mama, što si odlučila?

- Mislim da bi bilo najpametnije da se maknemo iz predgrađa Londona. Toliko je razloga... stari Walfare me već nekoliko dana čudno promatra kad god izađem iz kuće. Mislim da već sumnja...

- Paranoična si!- rekao je Damian i nastavio jesti.

- Nisam paranoična nego sam gotovo sigurna u to što vam govorim! Zar želite završiti spaljeni kao...- i tu je zaustavila pogled na meni. Od dragih i brižnih ljudi su moji roditelji odjednom postali način da se djecu nagovori na napuštanje kuće. Koliko god dobar razlog bio, svejedno je boljelo.

Penny je odmahnula glavom u nevjerici što je uopće spomenula to. Shvatio sam da je sva rastresena pa sam i ja samo odmahnuo glavom i rekao: - Sve je u redu. Vaša majka je u pravu.

- Starz, tebe molim da se ne miješaš u ovo! Mama je jasno naglasila da je donijela odluku za cijelu obitelj. Ti i dalje ne spadaš u tu rečenicu.- rekao je Damian.

Bio sam svjestan tog što je rekla, ali to nije pobijalo činjenicu da je u pravu. Damianovo ponašanje je bilo suludo i nikako nisam mogao shvatiti zašto se ovako ponaša prema meni nakon poboljšanja odnosa.

- Da, rekla sam da sam donijela odluku za cijelu obitelj, ali to ne znači da Max i Starz neće poći s nama. Naravno, ne moraju... ako ne žele, ali bilo bi mi drago da pođu. Znala bi da su na sigurnom.- rekla je Penny.

- Ali, mama, kamo bi otišli?- upitao ju je Chad koji je ovako zbunjen i prestrašen izgledao još minijaturnije od djeteta od deset godina, koliko je i imao.

- Kod djeda.- rekla je.- Sigurno je i ništa vam neće nedostajati. Već sam ga obavijestila.

- Već si ga obavijestila?!- Damian se izderao i ustao od stola.- Moram otići na planinu iz kuće u kojoj sam odrastao radi tvoje paranoje i za to saznajem tek kad je već sve dogovoreno?

Penny je ljutito ustala od stola i lupila šakom o stol.

- To je za vaše dobro! Nije razlog samo stari Walfare, nego i to što nam se netko šetao noću po kući! Kvragu, u našem potkrovlju ti je ubijena prijateljica, kako ne shvaćaš, Damiane?! Ne spavam od tog dana! Svako pucketanje u kaminu si predočavam kao nečiji korak! Možda me možeš ponovno nazvat paničarkom, ali su u svakom slučaju valjani razlozi za to i točka!

Damian ju je oštro pogledao, a zatim otišao ljutito u sobu i zalupio vratima.

- Mama, ali gdje će nas tata pronaći kad se vrati?- upitao je Chad.

Penny je sjela i pokušala jesti, no onda je ustala i plačući otišla u sobu. Chad je otrčao za njom i tužnim odgovorom koji je ostao visjeti u zraku, a koji njemu nije bio jasan. Penny je izgubila nadu u mužev povratak.

Još neki dan je za ovim stolom večeralo sedmero ljudi. Samo nekoliko dana nakon toga smo se Max i ja pogledali s razumijevanjem i odložili beštek.

***

Nikad nisam planinario, a na skijanju sam bio samo jednom pa mi je planina u svakom slučaju bilo nešto nesvakidašnje i novo. Bila je u potpunosti prekrivena snijegom i zapitao sam se koliko glasno nešto smijem reći, a da me ne zatrpa lavina. Ostao sam pri normalnom govoru, za svaki slučaj. Iskreno se nadam da Penny i Damian neće ponovno povisivati ton jedno na drugo. Već 24 sata ne razgovaraju i trenutno mislim da je tako i najbolje.

Već sam nekoliko puta vidio Damianovog djeda. Tu i tamo bi došao na pokoji rođendan svojih unuka, no većinom je boravio ovdje. Na planini je bilo još nekoliko kuća, ali one su bile u malenom selu u podnožju. Čak je i to selo očito bilo prenapučeno za Bernarda Fittera koji se odvojio od njih sa četristotinjak kilometara nadmorske visine.

Hvala Bogu da se nismo morali penjati, jer ne znam baš kako bi nam to išlo po ovom snijegu. I ovo kratko vrijeme dok smo čekali da nam Bernard otvori je bilo dovoljno da protrnem od hladnoće. Kucali smo na vrata novog doma. Onaj stari je završio baš kao i moj pravi dom. Spalili smo ga kako bi i oni koji su sumnjali u naše čarobnjačke mogućnosti povjerovali da smo mrtvi i kako nas nitko ne bi tražio.

Bernardova kuća je bila malo raskošnija nego što sam je zamišljao. Kad god bi mi netko spomenuo planinu i nastambu na njoj, jedino što bih si mogao zamisliti bi bila drvena koliba bez struje i vode. Ovo me iznenadilo. Bila je katnica i na trijemu je bilo upaljeno svjetlo. Nigdje nisam vidio žice kojima bi dobivao struju iz sela, a i čisto sumnjam da bi se kroz ovo kamenje u tlu mogao provući podzemni kabel. Mora da sam proizvodi struju, samo...kako?

Otvorio nam je vrata i nasmiješio se. Malo je ostao zbunjen kad je ugledao i mene i Maxa. Dobio sam dojam da mu nas Penny nije ni spominjala, ali nisam ništa prokomentirao. Pa pustio nas je u kuću, zar ne?

A zatim, u hodniku koji je vodio do dnevnog boravka sam ugledao sliku. Jednu jako staru sliku jedne jako stare građevine.

Kad se samo sjetim kako mi je trčala u zagrljaj na istom ovom mjestu nekoliko dana prije...

Pokopali smo Lizzie. Dostojanstveno kako i zaslužuje. Svećenik je vodio obred, a osim grobara koji su spuštali lijes u raku, jedini drugi svjedoci bili smo Max, Damianova obitelj i ja. Howard je odlučio ostati na pogrebu, a potom će otići u rat. Bio sam mu zahvalan što je to učinio, na kraju krajeva, jedva da je poznavao Lizzie.
Bilo mi je žao što nisam uspio dovesti Lizzieine roditelje, ali nismo znali gdje su. Pobjegli su iz vlastite kuće u strahu od susjeda. Tko zna, možda su i oni već mrtvi, samo bez mogućnosti pokopa jer nisu okruženi prijateljima. A opet, možda su u ratu. Tko će znati. Nitko ionako ništa ne zna u ovim vremenima.

Imao sam takvu grižnju savjesti zbog tog što se to dogodilo, a ako se već i dogodilo... žao mi je što je ovako skroman pogreb. Dostojanstven, u svakom slučaju, ali skroman. Lizzie je tokom svog života usrećila mnogo više od šačice nas koji se sada nalazimo ispred hladnog spomenika i nabacane zemlje prekrivene s nekoliko šarenih vijenaca. No, čak ni to nije bio glavni uzrok ove želje za kažnjavanjem samog sebe. Anonimac je to rekao, a i znao sam da je bio u pravu... ja sam kriv. Moja prokleta lajava gubica je kriva zbog tog što je Lizzie sada pod zemljom, a ne s nama u toplom domu Damianove obitelji. Od straha, nisam nikome ni rekao za poruku i ostatak otrova koji sam pronašao. Na kraju krajeva, ne želim prouzročiti još veću štetu nego što sam je prouzročio.

Plakao bih, tako bih rado plakao, ali ne mogu. Kao da sam presušio. Kao da sam otupio na svu bol koju bih trebao trenutno osjećati. Nakon svega, nakon svih gubitaka, kao da je njena smrt samo još jedna u nizu. A Lizzie nije osoba koja bi se ičime uklapala u masu, pa tako ni svojom smrću. No ponovno sam ja kriv i bila bi vjerojatno razočarana mnome kad bi znala kako se osjećam.

Penny je zato plakala kao da je upravo pokopano njeno dijete. Ne bih rekao da toliko suza dolazi zbog same Lizzie, koja je, doduše, bila prava pomoć u Pennynoj kuhinji i koja joj je pomagala u svemu posljednjih dana. Ne. Čak ne bih ni rekao da tako gorak plač dolazi iz saznanja da se prekinuo jedan mladi život. Mislim da plače zbog tog što je svjesna da je ubojica ušao u njenu kuću i da je mogao ubiti Chada ili Damiana. Ne znajući ništa o Anonimcu, vjerojatno misli da se neki susjed poigrava nama želeći nas smaknuti jednog po jednog... poput serijskog ubojice kojemu je prejednostavno ubiti na spavanju više ljudi. Ne. Penny misli da je želi izluditi. Zato i ne čudi njena apsolutno konačna odluka o hitnom preseljenju. Kad bi samo znala da nema tog mjesta gdje se počinitelju možemo sakriti...

Dok smo išli prema izlazu iz groblja, jer je Penny odlučila da je sigurnije koristiti javni prijevoz nego se dezaparatirati, prošli smo pokraj Chanellinog groba. Zastao sam na sekundu. Čak sam htio otići do tog mjesta i prekrižiti ga, želeći mu dati na još većoj svetosti, no nisam. Samo sam se zagledao u natpis na spomeniku.

"Pri rođenju kao da popijemo napitak sreće jer je najveća sreća živjeti."

Anonimac mi je dao višesokovni napitak da promijenim izgled kako bih izgledao kao stara novinarka kako bih mogao upasti na onu tiskovnu konferenciju u Hogwartsu čije su teme bile Chanellino ubojstvo i dotad samo goblinsko- vilenjački rat.

A sad je ubio Lizzie napitkom.

Ubojica mora biti dobar pripravljač napitaka. Najbolji pripravljač napitaka kojeg poznajem je Severus Snape. Je li moguće da je on stvarno ubio Chanell? Trune li u Azkabanu stvarno zbog vlastite krivice? Nemoguće. Anonimac mi je rekao da podmetnem one Chanelline fotografije u njegov kabinet kako bi ispalo da je bio opsjednut njome. Da, Severus nije krivac. Ali vrlo lako bi mogao znati tko jest, a da tog nije ni svjestan.

***

Sretan Vam Božić, dragi moji!

Bio je to prekrasan dan u predgrađu Londona. Sunce je osvanulo i izgledalo je kao da nema mjesta na svijetu gdje mu se možete sakriti. Sige s krovova su se polako otapale, a snijeg bi ponekad samo odjednom skliznuo s krova jako udarivši o bijele naslage oko kuće.

A u kući... miješao se ponos, gnjev i tuga. Chad je bio strašno ponosan na očevu hrabrost. Damian je bio ljut što ga se i dalje tretira kao da je maleno dijete, a Penny je bila tužna i nije prestajala plakati. Nikakve riječi njenog muža nisu je mogle ohrabriti. Čvrsto je odlučio i nije dopuštao da ikakve emocije prevladaju. Baš kao što pravi ratnici rade.

Max i ja smo se većinu vremena trudili biti nepomični kako se ne bi upleli u obiteljsku dramu. Moje mišljenje je da Howard dobro postupa i bio sam strašno ponosan na njega što se želi upustiti u tako tešku bitku, ali razumio sam i Penny. Njih dvoje se znaju odmalena i najidealniji su par kojeg poznajem. Čak i moji vlastiti roditelji nisu izgledali tako savršeni jedno za drugo kao što izgledaju Howard i Penny. Dakako, razumio sam i Damiana. I ja sam se htio boriti, kao i on. Isto tako i Max, a znam da bi se i Lizzie složila s nama kad bi bila među budnima. Princeza još uvijek spava.

Kao jedina djevojka koja je gost Damianove obitelji, Lizzie je dobila svoj prostor u potkrovlju. Nije to bilo potkrovlje s pet zvjezdica, ali imala je svoju intimu koju djevojke u tim godinama jednostavno moraju imati. Nitko nije nikog budio ovih dana. Svima se dopuštalo da spavaju dokle žele jer...pa, svi smo imali svoj način borbe protiv stresa koji nas je gušio u ovim vremenima.

- Da... spreman sam. Sve je tu.- rekao je Howard i potapšao ruksak na leđima.- Sve što će mi trebati. Vjerojatno ćemo konstantno migrirati pa bi me više stvari samo opterećivalo.

Bio je okrenut leđima velikim vratima koja su pri vrhu poprimala oblik luka. Kroz maleni prozorčić na njima se probijalo u prostoriju danje svijetlo.
Primijetio sam kako je Penny stisnula usnice suzdržavajući se da ne zajeca. Toliko je suza prolila jutros, ali bez uspjeha. Howarda se nije dalo odgovoriti ni od čega. Tako ni od odlaska u rat. Da nije ovakva teška situacija, vjerojatno bi se i naljutila na njega, no budući da je postojala velika mogućnost da pogine i da ga nikad više ne vidi, samo mu je prišla i poljubila ga. Pokupila mu je mucicu s jakne i pogladila mu ruku po tom mjestu, baš kao što je običavala raditi kad bi odlazio na posao. Bilo je to kao da podržava Howardovu tezu o tome kako njegov odlazak moramo shvatiti kao odlazak na malo duži poslovni put.

- Ja idem probuditi Lizzie. Vjerojatno će joj biti žao ako se probudi, a nije vas uspjela poizdraviti.

Šutnja je uvijek u ovakvim situacijama značila odobrenje ili slaganje pa sam se otputio po strmim stepenicama u potkrovlje.
Nisam začuo ni šum u prostoriji u koju sam ulazio no nije me čudilo. Od dame kakva je Lizzie bila, a koja se ponekad znala sakriti, se ne može očekivati hrkanje.

Sunce je obasjavalo prostoriju i zrnca prašine su veselo plesala oko prozora. Zrak je bio težak i zagušljiv. Odjednom sam se osjetio kao da me sve nagomilane stvari u potkrovlju pritišću.

- Lizzie. Hej, Lizzie...- tresao sam je lagano u želji da je probudim.

Uhvatila me panika čim sam vidio komadić pergamenta u onoj istoj žutoj nijansi u kojoj mi se Anonimac uvijek javljao. Malena bočica pokraj papira je bila napola puna. Počeo sam mahnito tresti Lizzie, ali ona se nije micala. Bila je hladna kao led.

Zgrabio sam papir drhtećim rukama i pročitao: " Uz sve ostalo što si zaboravio si zaboravio i to da uvijek promatram sve vezano uz tebe. Tvoja slabost u čuvanju tajne je bila Lizzie. Ubojico."